Zimska dekoracija kroz istoriju
Ono što mi danas nazivamo novogodišnjom jelkom, sa aspekta tradicije je Božićno drvo ili jelka. Tradicija unošenja zimzelenog granja u kuću ili postavljanja ukrasa ispred kuće, običaj je još iz davnih vremena, samo što se ranije najčešće obležavao dan zimske kratkodnevnice, gde su zelene grane nagoveštavale i podsećale ljude da je zima prolazna i da će je smeniti proleće.
Ljudi su se uvek, na neki način, plašili zime, hladnoće i nedostatka svetlosti. Taj period godine, kada priroda spava, u nekim ranim civilizacijama, čak se i nije brojao i nije postojao kalendar za zimske mesece. Bez obzira što su se rane civilizacije razvijale u oblastima gde je klima bila mnogo blaža i povoljnija nego na prostorima današnje Evrope, zima nije spadala u omiljena godišnja doba. To je bilo vreme kada su se budili razni duhovi prirode i dobri i zli, kada je tama pobeđivala svetlost, hladnoća toplotu.
Da bi na neki način pomogli duhovima svetlosti, rađanja i toplote da dobiju svoju bitku, pripadnici starih civilizacija su stvorili razne simboličke tradicije.
Ljudi su se uvek, na neki način, plašili zime, hladnoće i nedostatka svetlosti. Taj period godine, kada priroda spava, u nekim ranim civilizacijama, čak se i nije brojao i nije postojao kalendar za zimske mesece. Bez obzira što su se rane civilizacije razvijale u oblastima gde je klima bila mnogo blaža i povoljnija nego na prostorima današnje Evrope, zima nije spadala u omiljena godišnja doba. To je bilo vreme kada su se budili razni duhovi prirode i dobri i zli, kada je tama pobeđivala svetlost, hladnoća toplotu.
Da bi na neki način pomogli duhovima svetlosti, rađanja i toplote da dobiju svoju bitku, pripadnici starih civilizacija su stvorili razne simboličke tradicije.
Saturnalije – Sunce, Mesec i zvezde kao dekoracija
U starom Rimu postojao je praznik, više kao festival, koji se slavio od 17. do 23. decembra posvećen Saturnu. To je istovremeno bio i praznik zimske kratkodnevice, dan kada je svetlo dobijalo svoju bitku sa tamom i period u godini od kada su dani postojali duži. Što se tiče dekorisanja, tada je bio običaj da se ukrašava drveće ali u dvorištu kuća, nikako unutra i ukrasi su se pravili u obliku Sunca. Drugi naziv ovog praznika je bio Sol Invictus, (Nepobedivo Sunce). Takođe su bili popularni oblici zvezda i Meseca, naročito mladog.
U starom Rimu postojao je praznik, više kao festival, koji se slavio od 17. do 23. decembra posvećen Saturnu. To je istovremeno bio i praznik zimske kratkodnevice, dan kada je svetlo dobijalo svoju bitku sa tamom i period u godini od kada su dani postojali duži. Što se tiče dekorisanja, tada je bio običaj da se ukrašava drveće ali u dvorištu kuća, nikako unutra i ukrasi su se pravili u obliku Sunca. Drugi naziv ovog praznika je bio Sol Invictus, (Nepobedivo Sunce). Takođe su bili popularni oblici zvezda i Meseca, naročito mladog.
Gerlande - Prvi božićni ukrasi
Gerlande ili srme (eng. - Tinsel) su svetlucavi dugački ukrasi, koje obmotavamo oko jelke ili koristimo na druge načine, da bi dočarali praznično raspoloženje. Vrlo su svetlucave i živih boja. Smatra se da su prvobitno smišljene i napravljene u Nemačkoj, tačnije u Nirnbergu, početkom 17. veka. Osnovna ideja je bila da predstavljaju male ledenice, koje možemo videti kako zimi vise sa drveća i svetlucaju na zimskoj svetlosti, kako dnevnoj tako i noćnoj. U početku su bile zaista pravljene od srebra, ali pošto je srebro skupo a i vremenom dobija tamnu patinu, koristili su se i drugi metali. Ipak, kombinacija svetlosti sveća i srebrnih tračica je bila jedinstvena i veoma brzo je postala izuzetno popularna.
Svakako, postoji nemačka priča, koja nastanak ovih ukrasa mnogo lepše opisuje:
Nekada davno, živela je siromašna udovica sa svojom decom. Odlučila je da deci priredi radost za Božić. Nabavila je malo drvo i kada su deca zaspala, ukrasila ga je, kako je znala i umela, figuricama i ukrasima, koje je sama pravila od testa, grančica i drugog materijala, koji je imala na raspolaganju. Zadovoljna, otišla je na počinak. Međutim, noć je bila veoma hladna i nekoliko paukova se ušunjalo u kuću. Čim su videli drvce, krenuli su da pletu svoju mrežu. Uskoro se ni drvo a ni ukrasi nisu videli od paukove mreže. To je video anđeo i sažalio se. Pretvorio je niti paučine u srebrne mesečeve zrake... ...i ostalo je istorija...
Nekada davno, živela je siromašna udovica sa svojom decom. Odlučila je da deci priredi radost za Božić. Nabavila je malo drvo i kada su deca zaspala, ukrasila ga je, kako je znala i umela, figuricama i ukrasima, koje je sama pravila od testa, grančica i drugog materijala, koji je imala na raspolaganju. Zadovoljna, otišla je na počinak. Međutim, noć je bila veoma hladna i nekoliko paukova se ušunjalo u kuću. Čim su videli drvce, krenuli su da pletu svoju mrežu. Uskoro se ni drvo a ni ukrasi nisu videli od paukove mreže. To je video anđeo i sažalio se. Pretvorio je niti paučine u srebrne mesečeve zrake... ...i ostalo je istorija...
Kako je jelka postala drvo - simbol Božića i Nove Godine?
Iz perioda, kada se hrišćanstvo još borilo za svoju dominaciju, kao glavne religije u Evropi, potiče i priča o Svetom Bonifaciju. On je živeo u 7. veku na prostoru današnje Nemačke. Da bi se obračunao sa paganskim verovanjima, Sveti Bonifacije, rešio je da poseče hrast, sveto drvo Tora, vrhovnog germanskog božanstva. Iz korena posečenog drveta, nikla je čudom mlada jela i tako je Sveti Bonifacije objavio da će jelka biti simbol hrišćanske vere.
Ko je prvi okitio Božićno drvo – Martin Luter ili esnafi iz baltičkih zemalja?
Postoje dve verzije priče, koje se bore za primat, - ko je prvi put uneo drvo u kuću i okitio ga za praznik posvećen Hristu? Po prvoj, to je bio Martin Luter.
Jedne predivne, vedre zimske noći, šetajući obližnjom šumom, ugledao je grane četinara prekrivene snegom, koje su svetlucale, obasjane mesečinom i zvezdama koje su se probijale kroz njih i tako stvarale prelep iskričav prizor. Luter je odmah odlučio da iseče drvo, odnese ga kući, ukrasi svećama i da na taj način pokuša da u svoj dom prenese lepotu, koju je doživeo. Ovaj ritual popularizovan je kasnije širom Evrope i Amerike, a na našim prostorima raširio se polovinom XIX veka. Ukrašavanje jelke se kod hrišćana obavlja u susret najradosnijem prazniku Božiću a darovi ispod nje su podsećanje na dan rođenja Isusa Hrista dok zvezda na vrhu simbolizuje ljubav prema njemu.
Po drugoj priči, tradicija kićenja četinara je nastala zahvaljujući trgovačkim esnafima iz Letonije, Litvanije i Estonije. Tu su se naselili potomci tevtonskih vitezova i u svojim gradskim kućama su kitili božićna drvca. Nakon izvesnog vremena, iznosili bi ih na gradski trg, da bi ih videle i njihove porodice. Dolazilo je do spontanih okupljanja, mladi su pevali i veselili se oko ukrašenog drveća. Poslednjeg dana svečanosti, drvca su bila spaljena. Uglavnom ova tradicija se u 15. i 16. veku proširila gotovo celom Evropom.
Ko je doneo tradiciju kićenja jelke za Božić u Englesku?
Albert, nemački princ, oženjen čuvenom engleskom kraljicom Viktorijom je okitio prvu jelku u Engleskoj, sredinom 19. veka. O tome su pisale novine, ljudima se to dopalo i tako je relativno kasno, u odnosu na veći deo Evrope, krenula tradicija kićenja jelki za Božić i u Velikoj Britaniji. Naravno, masovno se ovaj običaj proširio tek u Ameriku i poprimio oblik velikog biznisa. Prve jelke su, po priči, prodate oko 1850. u Njujorku i tradicija se gotovo stihijski proširila ne samo Amerikom, nego i celim svetom.
Zašto slavimo Novu Godinu?
Antropolozi i pojedini teoretičari smatraju da se prelazak iz stare u novu kalendarsku godinu, slavi već četiri hiljade godina, a da su sa tim prvo počeli u Vavilonu. Najstarija proslava najluđe noći zabeležena je u Mesopotamiji pre dve hiljade godina a obeležavala se sredinom maja. Međutim, sam mesec januar koji označava ulazak u Novu godinu nije postojao sve do 700. godine pre nove ere, kada je drugi rimski kralj Numa Pompilije dodao prva dva meseca kalendaru, a navodno je Julije Cezar 36. godine pre nove vere, odredio 1. januar za početak Nove godine. Zanimljivo je da je za katolike i protestante novogodišnja noć uspomena na Svetog Silvestra, 34. Papu nakon Svetog Petra i prvog koji je preminuo prirodnom smrću 31. decembra 335. U srednjevekovnoj Evropi Nova godina se nije obeležavala, jer se smatrala ostatkom paganskih verovanja, a 1. januar i javna proslava vraćeni su tek 1582. u Gregorijanskom kalendaru.
Iako su se običaji, kao i meseci u kome se obeležava ulazak u narednu godinu menjali kroz istoriju, ovaj dan uvek se vezivao za okupljanje porodice uz svečanu trpezu, međusobno darivanje i lepe želje za budućnost. Tako na primer u Španiji veruju da je tog dana dovoljno pojesti dvaneset zrna grožđa za sreću, u Norveškoj je obavezan puding sa bademom, a na Kubi se u ponoć jede dvanaest grejpa zbog verovanja da će onome ko ih sve potamani doneti sreću. Danci za proslavu razbijaju tanjire ispred kućnog praga prijatelja a Italijani bacaju stare stvari kroz prozor, dok u Brazilu nose belu odeću koja simbolizuje mir. Japanci tokom decembra održavaju ''Bonekai'' zabave kojima žele da ostave loše stvari za sobom a u Grčkoj se 31. decmbra jede torta Svetog Vasilija u kojoj se krije novčić.
Ovde ćete uživati u mnoštvu predivnih ideja
za novogodišnju i božićnu dekoraciju Vašeg doma.
Srećna Vam Nova Godina i srećni Vam Božićni praznici.
za novogodišnju i božićnu dekoraciju Vašeg doma.
Srećna Vam Nova Godina i srećni Vam Božićni praznici.
Uživajte u galeriji najlepših božićnih i novogodišnjih ukrasa
sa likom i motivima Deda Mraza, američkog umetnika Tomasa Kinkejda.
sa likom i motivima Deda Mraza, američkog umetnika Tomasa Kinkejda.